Katarina Bogdanović

Spomen-ploča posvećena Katarini Bogdanović na njenoj rodnoj kući u Trpinji

Katarina Bogdanović se rodila u selu Trpinji, u blizini Vukovara, 10. studenog 1885. godine. Školovala se u rodnom mjestu, zatim u Karlovcu, gdje je završila učiteljsku školu i u Beogradu. Uglavnom je radila kao nastavnica, a zatim kao direktorica gimnazije prvo u Nišu, a zatim u Kragujevcu. Smatrala je da ju je činovnički direktorski poziv koštao književne karijere, što zbog obaveza. što zbog udaljenosti od Beograda, kao kulturnog središta.

Prvo zaposljenje Katarine Bogdanović bilo je u osnovnoj školi u Tuzli, gdje je radila tijekom 1905. i 1906. godine, a koje je, na iznenađenje svoje obitelji, nakon dvije godine rada napustila radi odlaska u Beograd na studije. Dati otkaz i otići u Beograd početkom 20. stoljeća radi studija filozofije bio je veoma neobičan i izuzetno hrabar potez mlade djevojke, ali i odluka koja je pogoršala odnose između Katarine i njezine obitelji, pogotovo oca. To je dovelo i do njihovog priličnog udaljavanja, pa je Katarina nastojala sama financirati studije, kako u Beogradu, tako i kasnije u Parizu, što je bilo izrazito teško. Pišući o tom periodu u svojima Devojačkom dnevniku i Pariskom dnevniku, Katarina Bogdanović lucidno analizira svoje sazrijevanje i školovanje, pokazujući ne samo teškoće s kojima se susretala, već i kako su se i pod kojim utjecajima formirale njezine ideje i sklonosti koje će se i kasnije razvijati i dopunjavati, kao što su ateizam, sklonost ka filozofiji, uživanje u čitanju, melankolija.

Kao izvanredna studentica studirala je filozofske znanosti i srpsku književnost i 1910. godine položila je diplomske ispite kod profesora Brane Petronijevića i Jovana Skerlića. Smatra se prvom ženom koja je završila filozofiju na Sveučilištu u Beogradu. Nakon diplomiranja dobila je posao u privatnoj gimnaziji u Smederevu, gdje je radila dvije godine, nakon čega, po drugi put, daje otkaz i odlazi u Francusku, u Grenoble, pa u Pariz, gdje sluša predavanja na Sorboni. Namjeravala je završiti postdiplomske studije, ali ih je prekinula zbog poziva Ministarstva prosvjete iz Beograda, zbog čega se 1913. godine vraća u Srbiju gdje počinje raditi u Višoj ženskoj školi, koja će kasnije prerasti u Drugu žensku gimnaziju.

U ovoj školi narednih 15 godina predavala je filozofiju i srpsku književnost, sve do 1928. kada je postala direktorica Ženske gimnazije u Nišu, a 1932. premještena je u Kragujevac, također na direktorsko mjesto tamošnje gimnazije. Smatrala je da ju je premještaj u Niš presudno odvojio od književnih zbivanja i da se zbog toga prekinula suradnja s beogradskim književnim i drugim listovima. U svojim uspomenama piše o velikoj posvjećenosti direktorskom poslu, ali i o nedostacima srpskog obrazovnog sustava kojem su bile neophodne ozbiljne reforme, ali zbog nedostatka inicijative u Ministarstvu tijekom predratnog perioda, ovih promjena nije bilo. S mjesta direktorice kragujevačke gimnazije smjenjena je zbog političke nepodobnosti i privremeno umirovljena 1940. godine s obrazloženjem da je isuviše ljevičarski nastrojena i naklonjena komunistima, a time moralno-politički nepodobna za vaspitanje ženske omladine.

Tijekom prvih mjeseci okupacije, Katarina Bogdanović je bila uhićena i zatvorena pod optužbom da je komunistica. Nekoliko puta je uhićivana i isljeđivana, uz prijetnje smrtnom kaznom, ali stjecajem okolnosti ipak se je uspjela osloboditi. U Ratnom dnevniku, koji je vodila za vrijeme Drugog svjetskog rata, ostavila je obujmom malo, ali veoma upečatljivo i pronicljivo svjedočanstvo o njemačkom osvajanju Jugoslavije, o nespremnosti i neopremljenosti jugoslavenske vojske u prvim tjednima rata, o teškim uvjetima za život, nemaštini i gladi, o strijeljanju đaka, o svojem uhićenju, ali i o kolaboraciji s njemačkim vlastima Dimitrija Ljotića i njemu odanih, o potkazivanjima i izdaji, o savezničkom bombardiranju Kragujevca 1944. Također, tijekom ovog perioda bila je i teško bolesna, te je u svom dnevniku pisala da je tijekom rata tri puta izbjegla smrt: prilikom uhićenja, uslijed bolesti i tijekom razornog savezničkog bombardiranja.

U poslijeratnom razdoblju, Katarina Bogdanović postaje prva predsjednica kragujevačkog odbora Antifašističkog fronta žena i uređuje novopokrenuti kragujevački časopis „Naša stvarnost“. Iako već u poodmaklim godinama, bila je aktivna, ali ipak u manjoj mjeri nego u međuratnom periodu: pisala je članke na aktuelne teme, držala javna predavanja o velikim svjetskim piscima, o Svetozaru Markoviću, o obrazovanju, kao i o zemljama i gradovima koje je posjetila. Nekoliko puta je nagrađivana za svoj rad: u međuratnom razdoblju odlikovana je Ordenom Svetog Save, a kasnije Počasnom diplomom grada Kragujevca (1955.), kao i Ordenom rada (1958.).

Ipak, u svojim dnevnicima izražavala je žaljenje, smatrajući da nije iskoristila svoje potencijale, da bi više uradila da je bila u većim kulturnim središtima, makar u Beogradu, da je čitavog života pisala i provela ga među knjigama, ali da je ipak ostala bez djela. Na završnim stranicama dnevnika koji je vodila u već odmaklom životnom dobu (posljednje stranice dnevnika su iz 1958, kada Katarina Bogdanović ima 73 godine) dominira osjećanje uskraćenosti, nedovoljne profesionalne ostvarenosti, kao i uvjerenje da ju je srpska kultura zaboravila, te da će se njenom smrću okončati svako sjećanje na nju. Umrla je 1969. godine u domu za starije osobe u Kragujevcu, sahranjena je u ovom gradu, u kome danas postoji književni krug koji nosi njezino ime. Nije se udavala i nije imala djecu, izdržavala je i školovala sina i kći svoje umrle sestre.

Prve radove Katarina Bogdanović objavila je u časopisima „Delo“ i „Srpski književni glasnik“. U „Glasniku“ je debitirala 1910. godine člankom o Dimitriju Davidoviću, a u međuratnom periodu u novoj seriji ovog lista objavljivala je prikaze, eseje i prijevode, kao i izvještaje s međunarodnih konferencija. U međuratnom periodu bila je angažirana u ženskom pokretu gdje je neposredno surađivala s Zorom Kasnar, Paulinom Lebl Albala i drugima. One su zajedno 1919. godine u Beogradu osnovale Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njezinih prava. U tom periodu intenziviraju se akcije ženskog pokreta, organizirano se širi mreža ženskih organizacija, aktivnije je žensko djelovanje i osnivaju se slična društva i u drugim gradovima. Tako je tijekom 1919. godine isto društvo osnovano i u Sarajevu, a njihov cilj je bio bavljenje emancipacijom žena i angažiranjem na ostvarenju građanskih i političkih prava žena. Kao glasilo ovog društva, osnovan je prvi feministički časopis „Ženski pokret“, čija je prva urednica bila upravo Katarina Bogdanović (1920.—1921.). U ovom listu, koji je izlazio bez prekida, narednih 18 godina, sve do 1938. godine, objavljivani su članci u kojima se raspravljalo o ženskoj emancipaciji, iscrpno se pratio rad međunarodnih i domaćih ženskih organizacija i donosila izvješća s kongresa širom Europe. U tom periodu Katarina Bodganović prati rad ženskih organizacija, odlazi kao delegat u Rim na međunarodni kongres na kome se raspravljalo o ženskom pravu glasa. Također je putovala u London na konferenciju Lige naroda, a tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća učestvuje na nekoliko međunarodnih kongresa u Ateni, Bruxellesu, Krakovu i drugim gradovima. Putuje u Berlin 1936. na Olimpijadu i tom prigodom posjećuje i druge njemačke gradove, u Pariz 1937. na međunarodnu izložbu, ali i u Ameriku, u New York i Washington, gdje provodi mjesec dana 1939. godine, neposredno pred Drugi svjetski rat. Posjet Americi je na nju ostavio izuzetan utisak, a u njezinoj ostavštini ostao je putopisni tekst Njujorški dnevnik, gdje je pored svojih utisaka o gradu i američkoj kulturi ostavila svjedočanstvo o svom druženju s Adelom Milčinović, poznatom hrvatskom feministkinjom i književnicom, koja je u međuratnom periodu intenzivno objavljivala u srpskoj periodici, a u New Yorku je vodila ženski klub. Na svojim putovanjima Katarina Bogdanović nastojala je posjećivati, pored muzeja i knjižnica, škole i fakultete, kako bi se upoznala i s drugim obrazovnim sustavima, pa je tako u New Yorku posjetila nekoliko fakulteta, ali i Sveučilište Columbia na kome je slušala predavanja.

Zanimanje za prava žena polazilo je iz dubokih socijalističkih uvjerenja kojima se ona rukovodila, te se postupno već od 1923. godine udaljavala od ženskog pokreta i feminizma, a sve više se okretala pedagoškoj i socijalnoj tematici, odnosno prosvjetnom i radničkom pitanju. Kruna dugogodišnje nastavničke prakse, u suradnji s kolegicom i prijateljicom Paulinom Lebl Albala, bilo je pisanje i objavljivanje udžbenika Teorija književnosti 1923. godine. Pored osjetljivosti za feminističke i socijalne teme, bila je zainteresirana za psihoanalizu i učenje Alfreda Adlera, koje je zahvaljujući Dimitriju Mitrinoviću upoznala u Beču, a bila je naklonjena i Schopenhauerovoj i Nietzscheovoj filozofiji, kao i djelu Dostojevskog. Napisala je studiju o Jean Cocteauu objavljenu u „Glasniku“ 1933. godine, koja je objavljena i kao samostalno izdanje.

Strah od zaborava iskazan u njezinim dnevnicima gotovo da se obistinio. Njezini radovi, eseji i kritike, ostali su rasuti po časopisima, a jedina njezina knjiga, pored udžbenika za nastavu književnosti, objavljena je posthumno 1986. godine zahvaljujući Milanu Nikoliću, kome je oporukom ostavila rukopisnu ostavštinu, i Književnom klubu „Katarina Bogdanović“ iz Kragujevca. U ovoj knjizi s naslovom Izabrani život prikupljeni su njezini dnevnici i bilješke iz ključnih životnih perioda, kao i najznačajniji članci. Nažalost knjiga je gotovo nedostupna, tako da je rad Katarine Bogdanović, jedne od izuzetno značajnih žena srpske kulture i književne povijesti, ostao na marginama suvremenih tumačenja i kontekstualizacija.

„Često mislim i o tome kako u svetu o kome ja samo slušam postoje univerze, biblioteke, izložbe, muzeji, postoje naučenjaci koji upućuju i učenici njihovi koji rade i razvijaju se. A šta ja? Ja vegetiram i kržljam. Ja sam prinuđena da ugušim sve težnje u sebi, da pustim neka me sagore. Oh, Bože! Ali ja to neću, neću! I neka me đavo nosi ako i sledeću školsku godinu ovde sačekam. Otići ću, pa ma svaki treći dan jela. Jer lakše je trpeti i telesnu oskudicu nego usiljeno raditi jedan posao, ugušujući želju za drugim. Osećam kako se ukalupljuje moj život i duh mi slabi, ali ja to ne smem dopustiti do kraja.”

(―)

Ovako je pisala devetnaestogodišnja Katarina Bogdanović u svom djevojačkom dnevniku nezadovoljna učiteljskim pozivom koji je obavljala u Tuzli, težeći većim životnim ciljevima i višem obrazovanju. I zaista, već naredne 1906. godine, daje otkaz i na čuđenje čitave okolice odlazi u Beograd na studije filozofije i književnosti. Međutim, ovo nije jedini trenutak u životu Katarine Bogdanović u kome je osjećala stagnaciju u sopstvenom duhovnom razvoju i kada je bila daleko od centara kulture i znanosti.

Ulica Katarine Bogdanović se nalazi u općini Čukarica. Dugačka je oko 250m. U blizini se nalazi stajalište za autobus 56, 87 i 89.

• Pantelić, Ivana; Milinković, Jelena; Škodrić, Ljubinka (2013). Dvadeset žena koje su obeležile XX vek u Srbiji. Beograd: NIN
• Bogdanović, Katarina (1986). Izabrani život. Kragujevac: Književni klug Katarina Bogdanović
• Božinović, Neda (1996). Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd: Devedesetčetvrta, Žene u crnom
• Mirko Manojlović (1994.) Ličnosti: izbor zapisa o Trpinji, Vukovar: Narodna biblioteka Vukovar