Tripun Bizanti

Tripun Bizanti (Kotor, 1460. — Ceneda kod Venecije, 1540.), hrvatski svećenik i humanist iz Crne Gore. Bio je biskup u Kotoru i Cenedi u Italiji.

Iz obitelji Bizanti, plemićke obitelji Hrvata iz Kotora.

Studirao je u Italiji i stekao doktorat iz obaju prava, filozofije i teologije. Podatke o njegovu životu i djelovanju do povratka u Kotor nerijetko isprepliću s podacima o Iliji (Helius) Tripunu Bizantiju, štoviše spajaju ih u jednu osobu. Prema mnogim navodima, predavao je klasičnu filologiju na sveučilištima u Bologni i Perugi. Neki (F. M. Appendini, Š. Ljubić, J. Gelčić, A. Dabinović) spominju da je bio i nadvojvodin knjižničar u Modeni, što drugi posve odriču (E. Di Carlo i dr.). Iz oskudnih biografskih vijesti zna se da je u rodnom gradu bio natpop Kaptola, potom biskup od 1513. do 1532, kada je dijecezu prepustio sinovcu Luki. Sudjelovao je aktivno u radu Peti lateranskog koncila u Rimu. Kraj života proveo je, čini se, u Italiji, gdje je prema nekim navodima bio biskup (vjerojatno pomoćni) u Cenedi kraj Venecije. Od njegova rada bilo je ostalo autentičnih pismenih svjedočanstava u latinskim pismima koja je iz Kotora slao svome dobrotvoru i prijatelju, akvilejskome patrijarhu Dominiku Grimaniju. Ne zna se je li ta zbirka pisama do danas sačuvana, a spominje se da je zanimljiva jer Bizanti opisuje crkvene prilike u svojoj biskupiji, prodore Turaka i borbe s njima, posebice u Dalmaciji, neke događaje u dalmatinskim gradovima (npr. buna pučana na Hvaru) i dr. Neke njegove epistole, vjersko-crkvene odredbe te odlomke iz opširne poslanice Grimaniju, datirane 1514, uvrstio je G. Coleti u Illyricum sacrum (sv. 6). Od njegove službene korespondencije s papama (Vatikanski arhiv) objelodanio je A. Theiner tri poslanice što ih je Bizantiju upravio papa Lav X. Neki pisci tvrde da je postojala i njegova zbirka latinskih pjesama u kojoj je opisivao borbe s Turcima. Istakao se i kao bibliofil; knjige (s karakterističnim grbom) iz njegove bogate knjižnice razasute su poslije po mnogim bibliotekama. U kotorskoj katedrali nalazi se sarkofag s natpisom i njegovim likom. Kao dobar poznavalac humanističkih znanosti, osobito staroklasičnih jezika i književnosti, bio je tipičan predstavnik učenih ljudi renesanse, cijenjen u domovini i u talijanskim kulturnim krugovima.

LIT.: Daniele Farlati i Giacomo Coleti: Illyricum sacrum, 6. Venetiis 1800, 478–486. — Franjo Marija Appendini: Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro. Dubrovnik 1811, 11–12 i 17. — Šime Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Beč 1856, 37–38. — Augustinus Theiner: Vetera monumenta Slavorum meridionalium, historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 557 i 568–569. — Pius Bonifacius Gams: Series episcoporum Ecclesiae catholicae. Ratisbonae 1873, 398; Leipzig (reprint) 1931. — Josip Gelčić: Memorie storiche sulle Boche di Cattaro. Zadar 1880, 150 i 200. — Antun Milošević: Notatione et memoratu digna Episcopos Catharenses. Schematismus Dioecesis Catharensis pro anno Domini 1907. Dubrovnik 1907, 38. — Ernest Goldschmidt: Inkunabel-Reisen in Österreich. Zentralblatt für Bibliothekwesen, 1916, 11, str. 12 i 357. — Konrad Eubel: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, 3. Monasterii, 19232, 160. — Eugenio Di Carla: Dei due Trifoni della famiglia Bisanti da Cattaro (Sec. XVI). Archivio storico per la Dalmazia, 8(1933) XV/85, str. 3–6. — Ivo Stjepčević: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Split 1938, 37, 89. — Cvito Fisković: O umjetničkim spomenicima grada Kotora. Spomenik SANU, 1953, 103, str. 79. — Risto Kovijanić: Kotorski pjesnici – humanisti. Stvaranje, 8(1953) 1/2, str. 58. — Slavko Mijušković: Natpisi katedrale sv. Tripuna. Starine Crne Gore, 1965–66, 3/4, str. 6 i 139. — Risto Kovijanić: Književnost Kotora. Kotor 1970, 118.