Ljubica Štefan

Ljubica Štefan rođena je 1921. godine u Prilepu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u raznim hrvatskim mjestima. Maturirala je u Krku 1939. godine. Studij je započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1939. godine, a završila 1949. godine u Beogradu, gdje diplomirala slavistiku. Kao profesorica slavistike radila je u Beogradu, Kosovu i Vojvodini.

Drugi svjetski rat provela je kod strica Luje Štefana u Karlovcu. Zajedno su spašavali pripadnike židovskoga naroda za vrijeme ustaške vlasti u NDH za što su oboje od izraelske države, odnosno centra Yad Vashem, 1992. godine, dobili priznanje Pravednik među narodima. Imena su im uklesana na mramornoj ploči na Zidu časti u Vrtu pravednika. Na izričit pisani zahtjev uz njihova imena prvi je puta u memorijalnom centru Yad Vashem uklesan naziv CROATIA.

Na svjetlo dana iznijela je i dokumente o susretu predstavnika Srpske pravoslavne crkve s njemačkim vojnim vlastima kada su im iskazali odanost, a objavila je i dokument o apelu 500 najznačajnijih predstavnika (intelektualaca) srpskog naroda u kojem se Srbe poziva na suradnju s nacistima i borbu protiv komunista i Židova.

Radila je kao profesorica u Bosni, Vojvodini, Kosovu i Beogradu. Živjela je u Beogradu do 1992. godine, kada se vraća u Hrvatsku.

Krajem 1980-ih počinje objavljivati povijesne radove, isprva anonimno, odnosno skrivena iza pseudonima (Edo Bojović), tuđeg imena (Tomislav Vuković) ili nije uopće navedena kao autor već je potpisan glavni urednik (Bojan Korsika, Časopis za kritiku znanosti), zbog opasnosti koja bi joj u Beogradu mogla prijetiti. Poslije dolaska u Zagreb 1992. godine radove objavljuje pod svojim imenom. Objavljivala je u mnogim tjednicima, dnevnim novinama i časopisima (Hrvatsko slovo, Hrvatski obzor, Vjesnik i inima.) te sudjelovala na savjetovanjima i stručnim i znanstvenim skupovima.

Uz ime Ljubice Štefan vezuje se jedan napad na nju. U pismu Vjesniku opisala je nemili događaj. Nakon izricanja presude Dinku Šakiću u Županijskom sudu u Zagrebu, u ponedjeljak 4. listopada 1999. godine, s mnoštvom ostalih nazočnih u sudnici zaputila se prema izlazu iz zgrade suda. Silovito se probijajući prema izlazu, Zoran Pusić joj je zabio svom snagom prste u meko tkivo ruke i gurnuo u stranu, odjurivši preko svih k izlazu. Od tog hvata na bolnim mjestima desne ruke pojavila su se dva hematoma. U pismu je rekla da nikoga od poznatih joj osobno ljudi nije bilo, u trenutku tog napada na nju, nigdje u blizini, te je rekla da se ne može pozvati ni na koga, osim što je jedina svjedokinja neka osoba nepristojna ponašanja koja joj se predstavila kao 'novinarka', te dva hematoma koja su joj do dana pisanja tog pisma ostala na ruci.

• Ljubica Štefan je zastupala prijeporno gledište, koje je prvi objavio dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima, kako je Sabirni logor Jasenovac između 1945. i 1948. godine bio mjesto pogubljenja zarobljenih domobrana, ustaša i drugih neprijatelja tadašnjeg komunističkog režima. Toj teoriji se protive neki povjesničari Drugoga svjetskog rata na području bivše Jugoslavije kao i sam muzej u Jasenovcu.
• Drugi prijepor je onaj glede Nikole Tesle i tezi o hrvatskom podrijetlu njegovih predaka čemu se protive neki hrvatski i međunarodni stručnjaci koji govore o njegovom srpskom podrijetlu. Ljubica Štefan tvrdi kako je za boravka u Beogradu vidjela dijelove neobjavljenog Teslinog dnevnika u kojem on govori o hrvatskom podrijetlu svojih predaka. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle objavljen je i u knjizi dr. Petra Vučića Govor Hrvatima o ispravnom putu, na 55. stranici.

Knjige objavljene anonimno

• Srbija i Albanci. Pregled politike Srbije prema Albancima 1878-1989., "Časopis za kritiko znanosti", Ljubljana, 1989. (Objavljeno u tri djela, kao izvanredni brojevi časopisa br. 126-128. Nije naveden autor, nego samo Bojan Korsika kao glavni urednik.)
• Srpska pravoslavna crkva i Srbija u II. svjetskom ratu, (Objavljeno početkom 1990. kao podlistak u Glasu Koncila. Feljton je, od materijala kojeg je poslala iz Beograda i u dogovoru s njom, priredio i objavio pod svojim imenom Koncilov novinar Tomislav Vuković.)
• Pregled srpskog antisemitizma, 1992. (Pokraj Tomislava Vukovića knjigu potpisuje svojim pseudonimom Edo Bojović.)
• Mozaik izdaje, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1991. (Potpisao Tomislav Vuković.)

Knjige objavljene pod svojim imenom

• Od bajke do holokausta, Ministarstvo vanjskih poslova, Zagreb, 1993. (Objavljeno na hrvatskom i engleskom jeziku. Knjiga obrađuje suradnju Srbije i okupatora u Drugom svjetskom ratu i srpski genocid nad Židovima.)
• Srpska pravoslavna Crkva i fašizam, Globus, Zagreb, 1996.
• Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998.
• Istinom i činjenicama za Hrvatsku, HKZ - Hrvatsko slovo, Zagreb, 1999.
• Mitovi i zatajena povijest, "K. Krešimir" i "Slovo M", Zagreb, 1999.

• Nagrada Ljubica Štefan

• (engl.) From Fairy Tale to Holocaust, knjiga na stranicama HIC
• Ljubica Štefan: Poslijeratni Titov logor Jasenovac
• Oskar Šarunić o Ljubici Štefan
• Oskar Šarunić Četvrta obljetnica smrti Ljubice Štefan