Jakob Baltic

Fra Jakov Baltić (Gluha Bukovica kod Travnika, 30. marta 1813. – Ovčarevo, 5. januara 1887. godine) je bio bosanski franjevac i ljetopisac.

Fra Jakov Baltić (rođ. Juro) je rođen u selu Gluha Bukovica kod Travnika 30. marta 1813. godine od oca Ante (-1835.) i majke Mande rođene Stipić. Osnovnu školu je pohađao u Gučoj Gori kod župnika Jakova Križanca. Godine 1828. Baltić odlazi na dalje školovanje u Franjevački samostan u Fojnicu, gdje 1832. godine stupa u novicijat i uzima ime Jako (Jakov). Nakon toga, odlazi na studij filozofije u Feldvar u Mađarskoj. Nakon završetka studija, Baltić se zajedno sa svojim kolegama Ivanom Franjom Jukićem, Blažom Josićem i Bartolom Kovačevićem vratio u Bosnu sa namjerom, da tu priprema i podigne ustanak protiv Osmanlija. Njihove namjere nisu uspjele.

Baltića je 24. 9. 1840. god. za svećenika zaredio kotorski biskup Stjepan Pavlović-Lučić. Poslije toga je obavljao funkciju kapelana i učitelja u Ovčarevu. Godine 1847. odlazi u Carigrad za dušobrižnika tamošnjih Slavena i ondje ostaje dvije godine. U Carigradu je naučio turski jezik i kasnije će kao župnik u Docu, napisati gramatiku turskog jezika za osnovne škole. Nakon povratka iz osmanske prijestolnice (1849.) službovao je u Fojnici. Tri godina nakon toga je imenovan samostalnim vikarom u Fojnici, a potom gvardijanom. U Kraljevoj Sutjesci je 1857. godine izabran za definitora (vijećnika), a 1872. godine za kustosa. Godine 1882. ponovo je izabran župnikom u Ovčarevu i dekanom za travnički kraj, gdje je ostao do svoje smrti, 05. januara 1887. godine. Sahranjen je u ovčarevskoj crkvi. Njegova rukopisna djela "Turska slovnica", "Život biskupa Marijana Šunjića" i "Putopis u Carigrad" su izgorjela u požaru samostana 1945. godine.

Jedino je ostao sačuvan njegov ljetopis Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882. u kojem je zapisivao događaje od 1754. godine do svoje smrti 1887. godine. U ovome ljetopisu Baltić je opisivao društveno-političke prilike i crkvene događaje u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću. Ljetopis je pisan na hrvatskom i talijanskim i latinskim jezikom, a Ahdnamu citira na turskom, te sadrži velik broj turcizama, arhaizama i regionalizama.

• Jako, Baltić (2003). Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882. Sarajevo, Zagreb: Synopsis. ISBN 978-99-58967-29-0.
• Valjan, Velimir; Zirdum, Andrija (2010). Franjevački samostan u Gučoj Gori - Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150, obljetnice samostana u Gučoj Gori (jezik: hrvatski). Guča Gora, Sarajevo: Franjevački samostan Guča Gora, Kulturno povijesni institut provincije Bosne Srebrene - Sarajevo. ISBN 978-9958-9026-2-8.
• Gavran, Ignacije (1998). Putovi i putokazi (III) - Niz članaka o našoj prošlosti (jezik: hrvatski). Zagreb, Sarajevo: Svijetlo riječi.