Jakov Bubalo

Jakov Bubalo (Turčinovići, Široki Brijeg 22. kolovoza 1933. - 12.kolovoza 1996. Zagreb ) bio je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač, dramski pisac i književni povjesničar.

Rođen je 22. kolovoza 1933. u Turčinovićima kraj Širokoga Brijega. Gimnaziju je pohađao u Mostaru, Sarajevu i Splitu od 1947. do 1954. Studij filozofije i teologije završio je u Sarajevu 1962., a zatim hrvatski jezik i povijest na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku 1967.

Franjevački redovnik postao je 1956. u Kraljevoj Sutjesci, a za svećenika je zaređen 1961. Bio je kapelan u Humcu 1962. – 1964., samostanski vikar i župnik u Slanom do 1965. te kapelan u Grudama do 1966. Od 1967. do 1974. bio je profesor na poljudskoj Franjevačkoj gimnaziji u Splitu, gdje je predavao njemački jezik, vjeronauk i povijest, a zatim je djelovao u franjevačkom samostanu u Tomislavgradu gdje je suuređivao i lektorirao list »Naša ognjišta« (»Sveta baština« 1981. – 1991.), prve katoličke novine u Bosni i Hercegovini nakon II. svjetskoga rata, pokrenute 1971. Preminuo je u Zagrebu 12. kolovoza (»Hrvatski franjevački biografski leksikon«; prema »Piscima hercegovačke franjevačke zajednice« B. Pandžića, 11. kolovoza) 1996., a pokopan je na Širokom Brijegu.

Književni mu je rad raznolik. Objavio je više književnih kritika i prikaza, reportaža, crtica i studija u periodici – »Glasu Koncila«, »Dobrom Pastiru«, »Kršnom zavičaju«, »Miru i dobru«, »Kani«, »Maruliću«, »Crkvi u svijetu«, »Kačiću« – te predgovora i pogovora u knjigama.

Pisao je i poeziju – poznata je njegova zavičajna (uglazbio ju je Marko Perković Thompson) »Polje duvanjsko nažimlje grudi«

Profesor Marko Samardžija napisao je proslov knjige Hrvatska jezična zrnca:

»Iako pouzdanih dokaza o purističkim nastojanjima hrvatskih ljudi od pera i o njihovoj skrbi za hrvatski jezik imamo obilje od ranih početaka hrvatske pismenosti i, potom, književnosti, o jezičnoj pravilnosti, čistoći i, danas bismo rekli, kulturi hrvatskog jezika počelo se pisati srazmjerno kasno, tek potkraj XVII. stoljeća hrvatsko jezično savjetništvo postalo je važnim i priznatim ogrankom jezične kroatisktike.«

U knjizi se pak Bubalo osvrće na brojne svakodnevne jezične nedoumice i usvojene pogreške koje pokušava pojasniti kroz jednostavne primjere pa je knjiga primjerena širokoj publici kako bi poboljšali svoj standardni jezik. Tako Bubalo pojašnjava zašto nije dobro pisati "Gradilo se kuću", razliku između kuda i kamo, što se uzgaja, a što se proizvoidi, zašto je dođi k meni, a ne dođi kod mene i druge svakodnevne sintagme. Pojašnjava i može li se dati ispit, je li "lešo" meso od lešine, može li ženska osoba biti ravnatelj ili pak može li liječnik ženu poroditi.

Djela

• Nebo u kamenu (pripovijesti i crtice, 1980.)
• Siromašni bogataš - o sv.Leopoldu Mandiću: Centar "Leopold Mandić". Sveta Baština, Osijek-Duvno, 1985.
• Ruže i trnje (Sveta baština, Tomislavgrad, priče, 1990.)
• Kamen nije nijem - dramski vremeplov kroz hercegovačku fraanjevačku prošlost. Naša ognjišta, Tomislavgrad 1992.
• Pridavanja Matana Kravara - humoreska, vlastita naklada, Split 1995.
• Odlazak fra Grge Martića - monodrama u rukopisu.

Posmrtno objelodanjena djela

• Bijeli put - uzbudljivo putovanje dobrotvorne povorke u Novu Bilu i natrag - Naklada DHK HB. MH - Mostar. Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1998.
• Hrvatska jezična zrnca (Naklada DHK HB - Mostar. Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1999.). Tekstovi prikupljeni u knjizi Hrvatska jezična zrnca su objelodanjivani u listovima TRN i Glas Brotnja.

Vanjske poveznice

• Glas Koncila
• Thompson, Duvanjsko polje nažimlje grudi

Izvori

Nedovršeni članak Jakov Bubalo koji govori o hrvatskom književniku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.